Bijeda debelih i ružnih je dirljiva. Stvarnost u njihovim očima je odavno mrtva i oni se potpuno prepuštaju praznini i zamišljaju jedan potpuno drugi svemir u kojem nema društvenih odnosa i nade u jebanje. Laserska svijetlost je kao fotonski žilet rezala mrak i dim, bljeskala i držala ljude uvijek u stanju polu sljepila. Tu je vidjela svoju šansu. Bila je besprijekorno sređena, savršene puti, sa svježe feniranom crnom kosom, šminkom boje marelice na usnama. Ali bila je ponajprije svinja, sa blago izbačenom donjom vilicom, nezgrapnom glavom kamiondžije, sa ogromnim stupastim butinama jedva uglavljenima u gege preko kojih je nosila nekakvu suknju. Mogla je zahvaliti tek Wan der Waalsovim silama među molekulama polivinil klorida što su joj gege još uvijek bile na okupu. Zamrznuta u pozi za koju je vjerovala da izvlači najbolje iz nje šetala je diskotekom tek povremeno se vraćajući do svoje dvije prijateljice sa kojima je izašla. Nije mogla dugo biti u njihovoj blizini i gledati kako ih neprestalno salijeću muškarci i kako, kao za švedskim stolom, biraju i prihvaćaju razgovor sa onima za koje je ona držala da su najodvratniji. Gucnula bi brendy kole i malo zaplesala na tehnološke ritmove sa zapadnih ljestvica i još manje na domaće hitove koji su žarili i palili po zadnjim narodnjačkim rupama. Međutim zapravo nije mogla plesati. Pokreti su joj bili kao u alge sa cerebralnom paralizom. Jedini put kada je savršeno plesala i odlično se osjećala je bio kada je pojela extasy, za neku novu godinu, više se ne sjeća koju. Bila je među ljudima kao u toploj kozmičkoj kupci. Pokreti koje je izvodila nisu bili potpuno njeni, prepustila je nekom šaptu koji je dopirao iz svake točke prostora da je vodi. Istom šaptu koji oblikuje poljsko cvijeće i morske valove. Tada joj se činilo da je u njenom, nikada voljenom tijelu, ipak moguće živjeti. Sada se osjećala kao loš komad mesa koji predugo stoji u izlogu. Šanse da ga itko uzme su postojano opadale. Prijateljice su joj uto došle. Rekle su joj da su je tražile po čitavom „Hemingveju“, moraju ići, već je kasno. Rekla im je da će još ostati, da one slobodno idu. Čudile su se što neće ići s njima jer će onda morati pješačiti na drugi kraj grada. Slegnule su ramenima i otišle, a ona je ostala kao veliki usamljeni otok na podiju. Zbog nedostatka zraka i vrućine bila se oznojila i kosa joj je mokro visila tako da je izgledala kao veliki pokisli štakor. Pogledom je tražila druge poglede, ali susreti sa tuđim očima bili su toliko kratki da se nisu mogli nazvati susretima. Ljudi bi gotovo automatski nastavljali dalje put očima prema drugim ljudima, reflektorima, plafonu, tlu. Čak bi, kada bi ju vidjeli kako ih gleda, naglo pogledali u džep. U jednom trenutku oči su joj se spojile sa jednom prekrasnom djevojkom sa druge strane podija. Učinilo joj se da gleda u zrcalo. Oči te djevojke govorile su isto što je i ona mislila. Govorile su da bi život trebao biti drugačiji.

Popila je još pet brendy kola do zatvaranja i onda lagano sa ljudskim talogom koji ostane na svim zatvaranjima izašla vanka i krenula kući. Teturala je već pola sata, pa sat, ali još uvijek je bila na prvoj polovici puta. I dok je jedva zadržavala svoje ogromno tijelo na jednoj od nizbrdica, klimavo nabadajući asfalt štiklama, pokraj nje je u punoj brzini proletio veliki kotač, a nečija ruka ju je nježno obujmila i provukla se ispod njenog pazuha.

-kakav je ono kotač?-upitala ga je i odispod promatrala njegovo umirujuće lice, zavaljena u njegov polu-zagrljaj.

-prednji kotač sa starinskih bicikala.

-kako znaš?

-Znam kako izgleda prednji kotač na starinskoj bicikli. Puno je veći od stražnjega.

-ti mi izgledaš kao nekakav prorok.-škiljila je još uvijek vidljivo zgažena,- Diraš mi kralježnicu nekim čudnim valovima.

-i jesam prorok. Mogu ti proreći budučnost ako hoćeš.

-može, odlično.

-doći će do promjene u sastavu onih koji interpretiraju i označavaju. Označitelji su perverzni ljudi, zabijaju svoje zastave na svaki predmet i u svaki osjećaj, zatvaraju ih sve u uski  interpretacijski prostor samih sebe. Imaju potpuni monopol na stvarnost i zato čitav svemir izgleda kao sumorni ponor.

-pa da u pravu si, jebem im majku gromobranom. Stvarnost je baš zbog njih odvratna.- Rekla je i izgubila nekoliko karakteristika pokislog štakora.

-ja imam jedan mini plan ili može se reći zadaću. Gradim bombu.

-kakvu bombu

-bombu koja odašilje EM impuls. Taj impuls sjebe svu elektroniku. Imam još par žičica spojit i onda idem u zagreb.

-šta ćeš u zagrebu.

-detonirat ću je ispred nove tv, baš u vrijeme red carpeta. Oni su prvi na redu. Malo pomalo sve ću ih sjebat. Rtl, hrt, t-ht yu nejm it.

-bolje ti je detonirat je negdi u hepu ili šta ja znam pa da sjebeš cili grad.

-jebote dobra ideja.

-i ja želim napraviti jednu takvu bombu.

-imaš sve na internetu. Jednu manju je dosta lagano napraviti.

Hodali su još malo u tišini, a onda je prorok nestao kako se i stvorio ostavivši joj čestice koje  cirkuliraju i osjećaj supravodljivosti u kralježnici. Noć više nije bila neugodna. Skinula je štikle u kojoj su joj bila uglavljena mesnata stopala i nastavila bosa. Stigla je kući vesela. Život joj je od tada imao manje zamki.

 Već tjedan dana poslije čitala je o polusatnoj kliničkoj smrti glavnog grada. Svatko tko je bio u stanju kliničke smrti imao je izvantjelesno iskustvo pa tako i ovaj grad. Ljudi su napokon u potpunom mraku mogli vidjeti zvijezde jer je prorok odabrao dan kada su vjetrovi rastjerali smog. Nakon tog dana uslijedile su još mnoge kliničke smrti gradova koje su imale veliki utjecaj na njihovu percepciju. U tim trenutcima ljudi su bili osuđeni da budu isključivo na jednom mjestu, da budu određeni tim mjestom i svojim tijelom. Elektroničke proteze pomoću kojih su bili teleprisutni po čitavoj kugli im tada nisu funkcionirale. Odjednom bi postali amateri u gledanju i osjećanju jer je industrija gledanja u tim trenutcima bila ugašena. Taj osjećaj amaterizma imao je miris oslobođenja. Napokon je njihov pogled počeo postajati lagan i oslobođen tehnološke programiranosti, mogao je prodirati u nepoznate podprostore vidljivog horizonta. Gledanje je tada prestajalo biti fetiš i oko bi postajalo manje pohlepno kada bi se isključilo iz optičke gay parade. Sveprisutna javna slika koja je bila promjenjiva i radila stalnu pomutnju se u tim trenutcima gasila i ljudima je bio omogućen bistar pogled na mjesto na kojem se nalaze. Vrijeme je ponovno moglo disati i biti oslobođeno težine simultanog događanja i pretrpavanja trenutaka koji su po svojoj prirodi krhki. Čak su se i krijesnice počele vraćati u gradove jer je njihova komunikacija svijetlom odjednom bila moguća, barem u tim kratkim periodima zamračenja.

Otprilike dva mjeseca nakon prve detonacije, a nekih par sati prije druge, naša debela protagonistica se dogovorila sa prijateljicama za izlazak. Otišle su prvo malo u grad. Popile su nekoliko cocktaila. Prijezir u očima drugih bio je umanjen i nije joj više ništa značio. Otišle su zatim u hemingveja. Nije skidala osmjeh sa lica i njenim prijateljicama je to bilo izrazito čudno te su je stalno zapitkivale o čemu se radi. Nakon što su je po tko zna koji put upitale zašto je toliko sretna, da se možda ne drogira, ona im je odgovorila da stalno razmišlja o rečenici jednog filozofa kojeg čita. „Kakva filozofija“ čudile su se one, „Jesi li ti popizdila?“. „Nisam popizdila. I vi bi trebale čitat filozofiju.“,rekla im je. „Moš mislit. Pa dobro koja je to rečenica?“, upitala ju je bilo koja od njih dvije. „Pa ništa to je jedna parabola koja govori da što je veći teleskop to je manje zvijezda.“ „To nema smisla.“ odgovorila je druga bilo koja. „Shvatit će te malo kasnije.“, rekla im je pa otišla do šanka po jedan raskošan cocktail s kojim će ispratiti smrt raskoši u ovom disko klubu. Posegnula je mesnatom rukom u torbicu izvadila mobitel i izgasila ga. Onda je ponovno gurnula ruku u torbicu i okrenula gumb na bombi. Elektromagnetski impuls je bio tih i jezovit. Zavladala je tišina pa zaglušujuća buka. pojedini su počeli plakati kada su ustanovili da im ne rade mobiteli. ljudi su polako počeli izlaziti iz hemingveja. i ona je izašla sa postkoitalnim osmjehom. Na pločniku su sjedila dva alfa muškarca, glava naslonjenih na glagoljicom ispunjene podlaktice i plakali. Njihovi automobili sa četverostrukim auspusima nisu funkcionirali. Pomazila ih je po glavi i rekla im da će im automobili brzo proraditi. Odgegala je dalje niz cestu. Čitav grad je bio u mraku. Bila je ugodno iznenađena jer to nije mogla prouzročiti njena džepna bomba.. Mogla je napokon zamisliti jedan svijet bez patnje i užasa gdje je život smirujuć, a smrt prijateljski čin. Veliki kotač za starinske bicikle projurio je pokraj nje, praznom cestom obasjanom mjesečinom.

Brandiranje fašizma

Šefik Šeki Tatlić

Nedavno je u Hrvatskoj počela kampanja u kojoj se preko “simpatične” TV-reklame počeo promovirati info-telefon na kojem građani mogu dobiti sve “relevantne” informacije o Europskoj uniji. U ovoj izrazito šarenoj reklami dok gledamo slike Brandenburških vrata i Eiffelovog tornja, ugodni pjevajući glas uz razigranu, optimističnu muzičku podlogu, sugerira nam da ne slušamo one koji govore protiv EU-a, da lijepo možemo nazvati info-telefon te dobiti bilo kakve informacije o Europskoj uniji… osim onih naravno koje se, recimo, tiču nedavnog sastanka G8 u Hellingendamu: zabrane prosvjeda protiv summita, dizanja bodljikave žice oko grada, brutalnih policijskih metoda protiv prosvjednika, te upotrebe nekadašnjih metoda istočnonjemačke policije (Stasi) današnje njemačke policije, u kojima se policijski psi treniraju da preko mirisa tkanine izoliraju “najagresivnije” sudionike demonstracija koji će biti “demokratski” tretirani od policije.

Sve to koincidira s povećanim brojem izvještaja o tomu kako većina hrvatskih građana ne odobrava ulazak Hrvatske u NATO, a na što hrvatska vlada reagira tvrdeći da to nema veze, te da treba “raditi na promjeni” mišljenja populacije.

Dakle, imamo liberalnu demokraciju u kojoj nema veze što građani misle, u kojoj je prosvjed zabranjen, u kojoj su policijske metode identične onima iz doba “socijalističkog mraka”, te u medijima umjesto sumornih lica partijskih političara koji “rade na tome” da promijene mišljenje populacije, sada vidimo veselu, razigranu reklamicu u kojoj se jedna brutalna kapitalistička tvorevina – EU – reprezentira kao zemlja Teletubbiesa.

Iako bi “dobronamjerni” neupućeni promatrač ove primjere konstatirao kroz tvrdnju da liberalne demokracije još nema dovoljno da bi se razriješile te kontradikcije, zapravo je riječ o tome da liberalne demokracije ima i opasno previše…

Demokratski totalitarno

Ako pogledamo neke bivše totalitarizme kao imperijalizam, fašizam i nacizam (iako je pitanje koliko su uopće bivši…), vidimo da su neka od njihovih određujućih svojstava fiksna lokacija moći (država, partija) homogena ideološka simbolika i segregacijska isključujuća društvena dinamika (temeljena na rasnim i/ili političkim osnovama) koja isključivanjem nepodobnih iz društva, pa i iz života, osigurava režim moći netaknutim.

Danas imamo liberalnu demokraciju čija su određujuća svojstva fleksibilna lokacija moći – države su neovisne samo u onoj mjeri u kojoj osiguravaju protok kapitala sigurnim te u onoj mjeri u kojoj su integrirane u nadnacionalne sustave moći. Nekad homogena, ideološka simbolika danas je heterogena – oličena u životnom stilu, brandu, konzumerizmu, logu i partikularizirajućim politikama identiteta. A masovno isključenje postalo je masovno uključenje za potrebe tržišta, te je segregacija, od rasno-političke postala tržišno uvjetovana.

Ono što je zajedničko za sve ove totalitarizme ipak je njihova Jedina istina, njihovo pravo na istinu, ili, kako bi rekao Badiou, svaki proces apsolutizacije istine organizira Zlo. (Badiou, Alain, Ethics – An Essay on the Understanding of Evil; London-New York, Verso, 2002.)

Dakle, dok se liberalna demokracija veselo propagira, svjedočimo pobjedi fašista Sarkozyja u Francuskoj, koji svoju “legalističku” retoriku temelji na segregaciji svojih državljana ne-bijelog porijekla, Amerikanci u svojim koncentracijskim logorima osnivaju koncentracijske logore Guantanamo ili Abu Ghraib, mještani jednog slovenskog mjesta, uz pomoć policije, u stilu linča s američkog juga 19. stoljeća protjeruju starosjedilačku romsku obitelj iz svojeg mjesta, EU otvara granice za kapital, zatvara ih za ljude, a hrvatski premijer Sanader rasprodaju nacionalnih strateških resursa i hrvatski vanjski dug od 30 milijardi dolara resursa uspješno promovira kao uspjeh.

Svi nabrojani primjeri nisu nikakav odraz nedostatka demokracije, nego odraz upravo njezina viška. To jest, svi nabrojani primjeri odraz su Jedne istine demokracije koja prije svega monopolizira pravo na definiciju istine. Banalno rečeno, sve je dopušteno zarad spasa demokracije ako je ista ugrožena, a kako svakodnevno čujemo preko masmedija, jadna demokracija ugrožena je stalno. A pravo da je spasi ima samo ona vladajuća klasa koja od nje najviše i profitira. Ako je srednjovjekovna moć Pape i Velikog inkvizitora ležala u činjenici da su znali da Bog ne postoji (Baudrillard), onda današnja moć vladajuće klase u kapitalu leži u činjenici da znaju da demokracija (u svom striktno humanističkom smislu) ne postoji, ali apsolutizacijom prava na istinu o njoj, ona vrlo dobro služi istom ideološkoj matrici u kojoj je jedina istina u demokraciji, istina kapitala.

Ne zavaravajmo se, situacija je još gora. Ne samo da vladajuća klasa zna da demokracija ne postoji nego to “zna” i većina, nižih, proizvodnih klasa, ali im jednostavno nije bitno, jer cilj klasnog društva i nije sloboda (u svom egalitarno-humanističkom obliku), nego integracija u sustav moći koji od njezine eksploatacije i profitira.

Proizvodnja istine ili istina proizvodnje

Prema McKenzie Warku, “klasno društvo u svom apstraktnom obliku rađa se iz akumulacije viška vrijednosti i predstavlja raskid s rasipanjem viška vrijednosti u vidu raskoši i dara te vraćanje viška vrijednosti natrag u samu proizvodnju. Od sada će u suvišku biti sama proizvodnja, koja će uvijek iziskivati odgovarajući suvišak žudnje” (Wark, McKenzie, Hakerski manifest; Zagreb, Multimedijalni institut, 2006.).

Klasno društvo u svom apstraktnom obliku današnje je društvo čiji su sektori proizvodnje primarno u domeni informacije, vladanja nad protokom informacije i monopolu nad njezinim značenjem.

Slijedom toga, u kontekstu vraćanja viška vrijednosti u samu proizvodnju, proizvodnju ne treba shvatiti samo kao materijalnu nego kao proizvodnju samog koncepta jedne istine kapitala. Konkretnije, ovakvu proizvodnju treba shvatiti kao proizvodnju daljnje relativizacije učinaka kapitala. Što znači, svaka segregacijska praksa, od one rasne do tržišne, prvo biva relativizirana, a onda integrirana u kapital kao “tržišna nužnost”, koja je nužna zarad održanja dostignutog “stupnja slobode” u demokraciji…

Naime, nije samo segregacija po spomenutim osnovama ideološka refleksija liberalnog kapitalizma, nego je upravo relativizacija istine o uzroku same segregacije današnja totalitarna ideologija.

Stoga, Warkov suvišak žudnje, suvišak je žudnje za integracijom u sustav moći koji beskrajno proizvodi, s jedne strane Barbie lutkice, a s druge strane unakažene leševe po Trećem svijetu. Ako pogledamo uprizorenje ove patološke žudnje, pogledajmo bliski primjer patetičnih kolonija kapitala iz jugoistočne Europe, Slovenije, Hrvatske i BiH. Ove zemlje će danas rado poslati svoje vojnike u Irak da ginu deminirajući pristupe naftnim poljima za Amerikance (iako u kolokvijalnom govoru svi nalaze Busha imbecilom…), a što će od populacije istih zemalja biti percipirano kao daljnji stupanj integracije u euroatlantske integracije te famozno slobodno tržište.

To nije pitanje “neinformiranosti” kakvim ga pseudo-sociolozi i režimski (prodemokratski) novinari vide, nego je to masovno uprizorenje žudnje za banalnošću osobne komodifikacije, čiji subjekti znaju o čemu se radi, ali podizanje stupnja svoje materijalne i etičke komocije ipak stavljaju ispred “nekih tamo” Iračana, Roma u Sloveniji ili Alžiraca u Parizu… To je ista ona “neinformiranost” od koje su Nijemci “patili” 1941., kada su im susjedi Židovi u formi pepela padali po kućama…

Naime, svaki fašistička praksa, bilo ona mučenje i ubijanje civila u Iraku, opresija nad Romima i/ili “južnjacima” u Sloveniji, masovna segregacija Francuza neeuropskog porijekla ili brutalno obračunavanje europskih policija s antiglobalističkim demonstrantima, koju većina populacije koja ostvaruje svoj komoditet na “slobodnom tržištu” brandira kao demokraciju, bit će prihvaćena kao nužna zarad održaja istog stupnja komocije održivom i istine o sustavu, kapitalu, koji tu komociju održava vitalnom.

Dakle, za razliku od nekadašnjih izbezumljenih Mussolinijevih govora, ili Goebbelsova zvjerskog “obraćanja javnosti”, danas smo dobili umilni glasić koji nas na EU info telefonu lijepo uvjerava da je kapital, tj. liberalna demokracija kao njegov brand, najbolji mogući sustav koji vrijedi održati pa makar i po cijenu “nekoliko” stotina tisuća mrtvih i stotina milijuna gladnih i obespravljenih. Na telefon se ne javlja nitko drugi do kapitalistička zvijer.

(Zarez, siječanj, 2008)

Šefik Šeki Tatlić teoretičar je iz Sarajeva koji piše doktorat u Zagrebu.

U zemlji laži sve je istina

Autor: Dubravka Ugrešić, Peščanik